U trenucima kada sat odbroji preostalo vreme — poslednje sekunde stare godine — publika zastane u neizgovorenoj tišini, svaki dah čeka vrstu ceremonije. Đani zatvori oči, primi dah, i pre nego što se prvi takt rasprši kroz noć, izgovori poslednji stih stih pre ponoći. Taj stih nije samo uvod u pesmu; to je ritual oproštaja, trenutak u kojem dopuštamo staroj godini da ode i odajemo počast onome što je donela, pre nego što pozdravimo novo poglavlje ispunjeno nadom.
Dok stih lebdi u vazduhu, setimo se svega što smo kroz godinu pamtili — i radosti i tuge. Ti trenutak pred prvo „srećna“, održava se u praznom prostoru; u njemu se prelama svaka lekcija naučena greškama, svaki smeh podeljen s dragima, svako suzdržano „izvini“ koje smo izgovorili prekasno. Taj poslednji stih, izgovoren s punašću Đanijevog glasa, postaje naš kolektivni oproštaj — molitva za otpuštanje svega što nas više ne služi.
I u istom trenutku, kad refren razleži, osećamo da je stih postao stablo na kojem visi nada. Dok reč pleše na vetru i ubrzo biva zamenjena muzikom, srce ti postaje lakše: svaka nota preuzima težinu s tvojih ramena. U tom malom ritualu pre refrena, otvaramo vrata unutrašnjem oprostu — sebi i drugima — i krećemo na put obnove.
Možda si te večeri stajao među mnoštvom sa tugom što je godina bila teška, ili pak s uzbuđenjem zbog novih planova. Poslednji stih posle count-down-a raspršuje tonu tame i daje snagu da se pogledaš u budućnost bez okova starih sumnji. Đani, šapućući tihim glasom, dozvoljava da ga vetar ponese kroz publiku, da svako čuje „hajde da oprostimo i da sanjamo“. Ta poruka nije samo umetnički izbor, već misaona vežba: oproštaj može biti najmoćniji početak.
Sećaš se rituala iz detinjstva — paljenje sveće, šaranje liste želja, emoji iskazanu poruku — ali ovaj je mnogo dublji. Poslednji stih pre ponoći ne zahteva ništa sem pažnje i otvorenosti srca. Čak i ako si stojao sam, mogao si da zatvoriš oči, oslušneš svoj dah i izgovoriš dozvolu: „Pusti sve što je otišlo, time otvaraš prostor za ono što dolazi.“
Kada je Đani otpjevao poslednju reč, nebo se raspršilo u vatromet, a zemlja zadrhtala od buke, a ipak u svakom domu i svakom skrovitom kutku, odjekao je eho tog stiha. Čak i nakon dirljive eksplozije boja, kliktaj staklenih čaša i vriska radosnih glasova, stih je ostao magnet ponovnog okupljanja — tačka u kojoj možemo da se vratimo sebi svaki dan naredne godine.
I dok ljudi pevaju zajedno sa Đanijem, formira se nevidljiva mreža. Svako ko je čuo taj stih nosi ga dalje, pletući ga u razgovore i sitne običaje: „Sutra ću rano ustati“, „Zvao sam starog prijatelja“, „Oprostio sam sebi grešku“. Tih malih rituala, inspirisanih jednim stihom, krije se prava snaga — prelaz od volje ka delu.
Posle prve pesme, dok reflektori blede, ostaje poslednji stih kao svetionik. On ne govori samo o oproštaju, već o obećanju nade: svaka nova godina može biti veća od prijašnje, ako dopustimo da se stihovi tuge i radosti preobrati u melodiju optimizma. Đanijeva poruka utkala se u naše misli i u srca, ostavljajući trag da, kad god se suočimo sa izazovima, možemo izgovoriti svoj stih oproštaja i ponovo poželeti dobrodošlicu nadi.